Dvadeset i prvi Festival profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej bjelovarskoj je publici predstavio trinaest predstava iz cijele Hrvatske, ponovno dokazavši koliko je kazalište djeci i mladima važno, ne samo kao polje kreativnosti nego i kao prostor zajedništva, empatije, promišljanja i komunikacije vlastitog svijeta o kojem, kako je pokazao izbor predstava, vrlo intenzivno razmišljaju.
Istovremeno, ovaj Festival pokazao je koliko se s djecom i mladima kvalitetno radi, koliko ih se uključuje u kazališni proces, učeći ih na taj način, ne samo mehanizmu kazališta, nego i razvijajući njihove gledateljske kompetencije kao sadašnje, ali i buduće publike.
U pet festivalskih dana imali smo prilike gledati predstave iz Virovitice, Zagreba, Velike Gorice, s Hvara, iz Rijeke, Čakovca, Osijeka, Zadra, Šibenika, Bjelovara i Varaždina. Same predstave pokazale su raznolikost pristupa kako u dramsko-pedagoškom radu s djecom i mladima, tako i u redateljsko-dramaturškim i vizualno-scenskim rješenjima. Predstave su bile sadržajno vrlo šarolike, ali opet često koncentrirane na svijet djece i mladih. U većini predstava vrlo je dobro bio izbalansiran i vidljiv umjetnički i pedagoški aspekt rada s djecom i mladima.
Na okruglim stolovima najviše nas je zanimalo na koji se način izabiru teme i tekstovi za predstave, kako teče sam proces rada na pojedinim predstavama, na koje se sve načine polaznici u proces uključuju, što im on znači i donosi, te koliko im stečena znanja i iskustva koriste u svakodnevnom životu. Sve grupe koje su igrale svoje predstave u Bjelovaru imale su iznimno dobar prijem od publike. Još jednom se pokazalo koliko je kazalište uspješan medij u razmjeni ideja, stavova i mišljenja, te kako bi mogao biti bitan dio edukacijskog procesa. Iako smo svjesne produkcijskih ograničenja, htjele bismo napomenuti da bi bilo idealno kada bi učesnici imali priliku biti prisutni sve dane Festivala, te gledati predstave svojih malih kolega glumaca, upoznati se i razmijeniti iskustva.
S obzirom da je ovogodišnje izdanje Festivala, kako je već napomenuto, predstavilo vrlo raznolike produkcije od kojih je većina na zavidnoj razini, željeli bismo najprije izdvojiti ostvarenja koja su se, po našem mišljenju, idejno, tematski i dramsko-pedagoški našla u samom vrhu cjelokupnog programa. Riječ je o predstavama Nevidljivi gradovi Teatra Tirena, Povoljniji vjetar Dramskog studija dječjeg kazališta Dubrava, Ljubomorna Ljerka Kazališnog studija mladih HNK u Varaždinu, U.Z.O.P. Dramskog studija Dada KD Pinklec, Djevojčica koja je previše čitala Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih i Ljubav je čudo Dramskog studija Hvar.
No ipak, uzevši u obzir različite kriterije donijeli smo sljedeće odluke:
1. Na Festivalu su se u konačnici najviše istakle dvije predstave, po sadržaju i formi sasvim različite, ali po kvaliteti i energiji na istoj, visokoj razini.
Zbog toga Nagradu za najbolju predstavu ravnopravno dodjeljujemo predstavama U.Z.O.P. Dramskog studija Dada KD Pinklec i Djevojčica koja je previše čitala Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih.
2. Nagradu „Zvjezdana Ladika“ za najbolji dramsko-pedagoški rad ravnopravno dodjeljujemo Maji Sviben dramskoj pedagoginji Teatra Tirena i Nevenu Matoši dramskom pedagogu Dramskog studija Dada KD Pinklec.
Maja Sviben u Nevidljivim gradovima upustila se u jedan neizvjestan, istraživački proces, propitujući granice dramske pedagogije, proces u kojem su polaznici postupno i iscrpno istraživali različite vidove svoje kreativnosti i svog doživljaja svijeta, što je u konačnici rezultiralo studioznom produkcijom u kojoj je vodstvo Maje Sviben bilo itekako vidljivo.
Neven Matoša svojim je otvorenim pristupom razbuktao dječju maštu i podržao ih u njihovoj nesputanoj igri. Svojim radom doveo je do potpune slobode djece na sceni, potaknuo ih na originalna rješenja i uveo ih u istinsko razumijevanje kazališta.
3. Posebno priznanje prosudbenog povjerenstva dodjeljujemo predstavi Ljubav je čudo Dramskog studija Hvar zbog izbora i obrade teme života napuštene djece u koju se voditeljica Dolores Kolumbić zajedno sa svojim malim ansamblom upustila s posebnom pažnjom i velikom hrabrošću.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu:
- Erna Rudnički (glumica)
- Nikolina Bakmaz (dramska pedagoginja)
- Jelena Kovačić (dramaturginja)
U.Z.O.P.
DRAMSKI STUDIO DADA (KD PINKLEC)
Dramsko pedagoško
Predstava U.Z.O.P. Dramskog studija Dada KD Pinklec jedna je od onih predstava nakon koje iz kazališta odlazite punog srca i nasmiješenog lica, jedna od onih predstava koja vas ispuni i ponovno podsjeti zašto je kazališna igra najljepša igra na svijetu i zašto kroz nju možemo učiti kako biti bolji ljudi.
Dramski studio Dada pokazao nam je kako samo kazalište može biti tema predstave. Skupina djece odluči napraviti predstavu, ali ne znaju o čemu da predstavu rade, no onda shvate da je i sam pokušaj da se predstava napravi, već predstava.
Iz tih pokušaja i prepreka na koje su nailazili u svojim nastojanjima stvorena je vrlo strukturirana cjelina, jasne unutarnje logike, dubinski razigrana i pametna.
Mali izvođači svoju nam priču pričaju kroz istinsko veselje, slobodni u svojoj igri, duhoviti i kreativni, zaigrani i maštoviti, ispunjeni prštećom energijom, uvijek iznova crpeći iz vlastitog veselja i razigranosti, potpuno nepredvidivi u svom sljedećem koraku, jer svaka nova situacija iznenađuje gledatelja i uvlači ga sve više u igru.
Pri tome ovaj mali ansambl stvara jedan sasvim izvrnuti svijet samo svojim tijelima i glasovima, bez ijednog rekvizita, bez ijednog glazbenog broja ili scenografskog elementa. Treba posebno pohvaliti vodstvo Nevena Matoše kojem je ovo prvi dramsko-pedagoški rad što smo saznali u razgovoru nakon predstave.
Njegujući prije svega zaigranosti polaznika koja je bila osnovna inspiracija ove predstave, uspio je naučiti polaznike da je za kazalište potrebna samo mašta i slobodna igra koja ima sposobnost da stvori cijeli jedan svijet.
Predstava je izvedena na Svjetski dan kazališta i zahvalni smo što smo baš na taj dan imali priliku svjedočiti istinskom kazališnom slavlju.
Djevojčica koja je previše čitala
ZEKAEM UČILIŠTE, ZAGREB
Dramsko pedagoško vodstvo: Kristina Jakšić Balaž
Predstava Djevojčica koja je previše čitala nastala je prema klasiku Roalda Dahla Matilda. Djevojčica koja je previše čitala drugačija je od drugih, neshvaćena i neprihvaćena prije svega od strane svoje obitelji. No to ju ne sprječava u tome da ostane dosljedna sama sebi i da bude baš takva kava jest – zaljubljena u knjige i znanje, čak i onda kada ju se zbog toga izruguje.
U dogovoru s polaznicima i poštujući njihove želje i afinitete voditeljica Kristina Jakšić Balaž odlučila se za formu mjuzikla. Iako je, kako smo doznali na razgovoru riječ o prvoj produkciji ove grupe, grupa ostavlja dojam pravog, uigranog, profesionalnog ansambla. Publika je zaista imala dojam kao da se na trenutak našla na Broadwayu.
Nevjerojatna uvježbanost cijele grupe u svakom segmentu izvedbe, pjevačka, glumačka i plesačka preciznost svih izvođača koji se jednako dobro snalaze u korskim i dijaloškim scenama, svakako je jedan od razloga zbog kojeg ova predstava zaslužuje da ju se još puno puta izvede.
Svi izvođači, bez iznimke, sigurni su i slobodni na sceni, istinski uživaju u svojoj izvedbi i nose predstavu sa zadivljujućim stavom.
Odluka da nekoliko djevojčica igra naslovnu ulogu još je dodatno doprinijela afirmaciji ideje da drugačijost treba njegovati, jer smo svi drugačiji na svoj način.
Podrška starijih članova grupe u ulogama stroge i pomalo zastrašujuće ravnateljice škole, ishitrenih i vješto karikiranih roditelja, entuzijastične i blage učiteljice, te duhovitog doktora, odluka je koja je još dodatno doprinijela kvaliteti produkcije koja je u cjelini na vrlo visokom nivou.
Režijski i dramaturški vrlo precizna i koherentna, ova predstava mogla bi se lako naći na repertoaru bilo kojeg dječjeg kazališta. Do tako zaokružene produkcije dolazilo se postupno, crpeći iz polaznika, razvijajući različite izvedbene vještine i pokazujući da se uz puno truda i rada može postići zavidan rezultat.
Nevidljivi gradovi
TEATAR TIRENA
(inspirirano istoimenim romanom Itala Calvina)
Dramsko pedagoško vodstvo: Maja Sviben
Predstava Nevidljivi gradovi bavi se idejom grada kao mjestom zajedničkog bivanja, grada kao kolektiva. Grad tako nisu ulice i trgovi, grad su ljudi. Složena od niza vrlo upečatljivih scenskih slika, dramaturški povezanih upravo idejom grada, predstava gledateljima jasno komunicira svoje ideje, ali im istovremeno daje i mogućnost vlastitih asocijacija i učitavanja u ponuđeni scenski materijal.
Izvođači su nas vodili kroz najrazličitije osjećaje, stanja i emocije koje može proizvesti život u zajednici. Pokazali su kako nas grad može istovremeno oduševiti i rastužiti, kako se njemu možemo osjećati sigurno, ali i usamljeno, prihvaćeno i odbačeno.
Pronalazeći dramsko u scenskom pokretu, u tretmanu scenografskih elemenata, u odnosu prema predmetima, u neizgovorenim rečenicama, polaznici dramskog studija Tirena upustili su se eksperiment koji ih je daleko doveo.
Pri tome treba posebno naglasiti koncentriranu izvedbu Tireninog ansambla, koji je pokazao visoku razinu scenske svjesnosti, poštivanje partnera, osjećaj za kolektivnu igru, spretnost u scenskom pokretu. Prema riječima dramske pedagoginje Maje Sviben „srednjoškolcima i studentima dramskog studija Tirena ponuđeno je da nekoliko mjeseci osmišljavaju priče, scene, pišu, glume, razmjenjuju mišljenja i stavove, druže se i stvaraju svoju, novu malu zajednicu“.
Nakon odgledane predstave možemo zaključiti da su polaznici pod vodstvom Maje Sviben zaista stvorili jednu svoju zajednicu, kreativnu i maštovitu, zaigranu i promišljenu, koncentriranu i posvećenu – zajednicu koja istinski uživa u svim slojevima kazališta.
Ljubav je čudo
DRAMSKI STUDIO MLADIH, HVAR
Dramsko pedagoško vodstvo: Dolores Kolumbić
Nastala prema autentičnim iskazima djece koja su odrastala u domovima, ostavljena od svojih roditelja, predstava Ljubav je čudo jedna je od najupečatljivijih ostvarenja na festivalu.
Riječ je o predstavi koja je nastala na temelju autentičnih iskaza napuštene djece, a s obzirom da u predstavi sudjeluju polaznici u dobi od 7 do 9 godina – polaznici najmlađe scenske radionice studija, bilo je zaista dirljivo vidjeti kako pjevanjem, govorom i pokretom oni u čije ime govore oživljuju na sceni.
Spontanost i opuštenost malih glumaca, njihova iskrenost i scenska oslobođenost uvelike je pridonijela cijeloj kvaliteti izvedbe. Jednostavna, ali funkcionalna scenografija sačinjena od školskih klupa i jednog dugačkog najlona koji oživljuje more, te pažljivo osmišljena kostimografija koja prati jednostavnost i atmosferu izvedbe potpuno su nas uvukle u svijet jednog doma za napuštenu djecu.
Tema napuštene djece izuzetno je teška za obradu, stoga pohvaljujemo sam pristup temi.
Voditeljica studija Dolores Kolumbić odlučila se za formu mjuzikla, ali mjuzikla koji je daleko od spektakla, koji dostojanstveno, skromno i s puno pažnje, ali istovremeno i vrlo otvoreno i direktno govori o nedostatku roditeljske ljubavi. Pri tome igra malih glumaca ni u jednom trenutku ne koketira s patetikom, već u svakom trenutku zadržava vedrinu i smjelost.
Uz sve tehničke poteškoće zbog kojih se predstava trebala prilagoditi novim uvjetima u Bjelovarskom kazalištu, izvedba nije izgubila na jačini. Mali glumci vrlo dobro su se snašli u novim okolnostima što dokazuje koliko je predstava čvrsto strukturirana i jasno osmišljena, te koliko je grupa sigurno vođena.
Duhovi Izvanzemaljci
DRAMSKI STUDIO KAZALIŠTA VIROVITICA
Dramsko pedagoško vodstvo: Snježana Lančić
Duhovi Izvanzemaljci nastali su prema igrokazu Duhovi sa Strahurna Luke Paljetka, tekstu koji je u razgovoru i zajedničkom radu s polaznicima dramskog studija Virovitica mijenjan u odnosu na ideje samih polaznika koji su u likove utkali vlastite doživljaje duhova, baveći se na taj način vlastitim strahovima i propitujući vlastite predodžbe duhova.
Sama priča na scenu dovodi skupinu duhova s udaljenog planeta Strahurna koji su izgubili svoj osnovni smisao postojanja – nitko ih se više ne boji.
Nezadovoljni tom činjenicom kreću u potragu za nekim novim planetom gdje bi još uvijek mogli uspješno strašiti i na tom putu pronalaze moguće rješenje – upućuju se prema Zemlji u nadi da će ih se ljudi možda ipak bojati.
Mladi izvođači vrlo su nas suvereno vodili kroz priču. U grupnim scenama pokazali su visoki stupanj uvježbanosti. Posebno nam se svidio izbor glazbe koji je pratio dinamiku scenskog događanja. No ipak sam kraj predstave ostao je pomalo nedorečen i nezaokružen, te ne saznajemo da li su duhovi uspjeli u svojoj namjeri da straše ili nisu. U razgovoru nakon predstave upravo smo o tome razgovarali s polaznicima.
Njihova namjera bila je da to pitanje ostaje otvoreno gledateljima, no nama se čini da je s obzirom na samu strukturu priče kraj trebao biti jasniji. Jedan od najupečatljivijih kvaliteta ove izvedbe jest činjenica da u njoj sudjeluju polaznici vrlo različitih godišta – najmlađi polaznik imao je 8, a najstariji 18 godina. Taj raspon godina puno je doprinio živosti izvedbe, ali i ohrabrivanju mlađih polaznika, što nije bilo samo vidljivo u izvedbi, već u razgovoru nakon.
(Ne)obična obitelj
DRAMSKI STUDIO PUČKOG OTVORENOG UČILIŠTA VELIKA GORICA
Dramsko pedagoško vodstvo: Gabrijela Špehar, Sandra Toplek, Marijana Vlahović
Dramski studio Pučkog otvorenog učilišta Velika gorica predstavio se svojom početničkom dramskom skupinom koja je na predstavi (Ne)obična obitelj radila tek nekoliko mjeseci. Ovo napominjemo jer je riječ o djeci koja su se prvi puta susrela s dramskim radom, a i prvi puta stala pred publiku, pa su neke nespretnosti u predstavi proizašle upravo iz tih okolnosti.
Ono što svakako treba pohvaliti jest da je tekst predstave nastao kroz improvizacije polaznika dramskog studija, a okupljen je oko teme dinamike obitelji, prihvaćanja i neprihvaćanja različitosti koje su takvoj zajednici neminovno pojavljuju i ukrštavaju. Polaznici su osmislili zaista zanimljiv niz likova i karaktera, vrlo autentičnih i potentnih, no u njihovom povezivanju u koherentnu priču ostaje još prostora za rad.
Iako je sam izbor teme vrlo dobar i važan i rađen je iz samih polaznika koji su u situacijama izabranim u predstavi tematizirali ono s čime se i sami u svakodnevnom životu susreću, a poigravanje s teatrom sjena doprinijelo je maštovitosti same izvedbe, cjelokupna realizacija nije do kraja pratila samu ideju, odnosno nije uspjela jasno povezati sve silnice predstave u režijskom i u dramaturškom smislu.
Na razgovoru nakon predstave upravo smo o tome i razgovarali s polaznicima i s voditeljima, koji imaju namjeru dalje raditi na do sad isproduciranom materijalu, što je svakako preporuka, jer u njemu ima mnogo motiva koje bi bilo vrijedno dalje istražiti i doraditi.
Također, primijetile smo da se nažalost zbog inzistiranja na razgovjetnosti i čujnosti, izgubila opuštenost i zaigranost ovog mladog ansambla, te je preporuka da se kroz dramske vježbe poradi na prirodnosti rečenice i geste.
Povoljniji vjetar
DRAMSKI STUDIO DJEČJEG KAZALIŠTA DUBRAVA / GRUPA A
Dramsko pedagoško vodstvo: Stela Švob
Povoljniji vjetar dramskog studija Dječjeg kazališta Dubrava govori o iznimno važnoj temi – vršnjačkom nasilju. Kroz tri priče koje na neki način postaju reprezentativni primjeri kako do vršnjačkog nasilja dolazi, kako ono izgleda i kako djeluje na sve pojedince koji u njemu sudjeluju, polaznici su samom problemu pristupili iz više perspektiva.
Sam tekst rezultat je uspješne suradnje s mladim dramskim piscem, studentom dramaturgije Espi Tomičić, koji je na temelju improvizacija polaznika složio vrlo kompaktnu dramaturšku cjelinu vješto kombinirajući korske, dijaloške i monološke dijelove na taj način vrlo jasno i direktno komunicirajući svijet mladih.
Tekst tako stvara vrlo kompleksnu mrežu odnosa tematizirajući odnose mladih među sobom, odnose mladih prema sustavu i prema roditeljima, zaokružujući ih jednim iskrenim vapajem mladih za promjenom.
Sama izvedba prati čistoću i direktnost teksta. Scenografska, kostimografska i svjetlosna ogoljenost stavlja u prvi plan aktera i priču, pokušavajući na taj način razumjeti i „žrtvu“ i „nasilnika“ pri tome nikoga ne osuđujući.
Na razgovoru nakon predstave bilo je zanimljivo čuti kako je najteži, ali i najzabavniji dio bilo pronaći opravdanja za likove „nasilnika“, naći njihove razloge za pojedina nasilna ponašanja.
Uravnoteženost tih različitih perspektiva doprinijela je cjelokupnom dojmu predstave jer je pokazala da je kazalište prije svega mjesto razumijevanja i empatije, a ne osude, te da se problem vršnjačkog nasilja može riješiti jedino tako da mu se pristupi s pažnjom i razumijevanjem za sve uključene, te da je upravo kazalište mjesto otvorene i iskrene komunikacije.
Spremnost cijele grupe da izvedbeno vrlo vješto iznese kompleksnost zadanih situacija uvelike je pridonijela predstavi.
Njihova međusobna komunikacija na sceni, njihova suigra pokazuje da je riječ o vrlo uigranoj grupi koja čvrsto stoji iza svega izgovorenog na sceni.
Kako ti je kod kuće?
KAZALIŠNA RADIONICA MALIK, RIJEKA
Dramsko pedagoško vodstvo: Denis Kirinčić
Predstava Kako ti je kod kuće? nastala je prema motivima knjige E. Kishona Kod kuće je najgore koja priča o tipičnim situacijama jednog obiteljskog života pronalazeći u njima elemente komičnog. Izbor situacija napravljen je od strane samih polaznika, a i njihova obrada uvelike je inspirirana onime što su prepoznali kao vlastitu svakodnevicu.
Improvizirajući na izabrane motive stvorili su prepoznatljive, punokrvne situacije, vješto strukturirane i precizno dorađene koje su pak dramaturški i režijski vrlo čisto i dinamično povezane u cjelinu. Tome je pridonijelo i scenografsko rješenje – upotreba modrih jastuka koji u svakoj slijedećoj sceni mijenjaju značenje. Od kreveta za novorođenče, preko vode u bazenu do ugodnog kauča.
Držači za odjeću koji na početku funkcioniraju kao dio kazališnog mehanizma u trenutku se pretvaraju u ormar, vrata ili pak zid sobe. Jednako je dobro funkcionirala i kostimografija. Brzim dodacima na bazični, crni kostim, glumci su mijenjali uloge, a svaki izabrani dodatak još je dodatno pridonosio karakterizaciji likova.
Posebno treba pohvaliti glumačku izvedbu svih polaznika koji su se vješto izmjenjivali na sceni, svaku od uloga igralo je nekoliko njih, i svaki je unio neki novi vid karakterizacije, a da je pri tome svaki lik ostao koherentan i dosljedan.
Njihova izvedba pokazuje da je riječ o dobro uigranoj grupi, koja već godinama radi zajedno, koja se poštuje i uživa u zajedničkoj igri, koja zajedno stvara i doprinosi cjelini predstave. No htjele bismo napomenuti da bismo ove mlade glumce za koje se čini da su već sad spremni za mnoge scenske izazove, vrlo rado gledale u predstavi koja ih se ipak više osobno tiče i zabavlja.
Čini se kako Kishon možda ipak nije autor koji je mogao do kraja probuditi njihovu maštu.
Školski krug ili BULLYNG NIJE IN!
DJEČJI DRAMSKI STUDIO VIRKO, ŠIBENIK
Dramsko pedagoško
Polaznici Dječjeg dramskog studija Virko prihvatili su se vrlo ozbiljne teme: bullynga u školama koncentriravši se prije svega na prostor jedne osnovne škole. Ispisavši niz situacija u kojima pratimo četrnaest učenika i upoznajemo ih u njihovom svakodnevnom školskom okruženju, polaznici su stvorili njima vrlo prepoznatljiv svijet u kojem se dinamika života mladih odvija prije svega na školskim hodnicima i školskim dvorištima, u vrijeme odmora ili pak neodržanih satova kada su prepušteni sami sebi, skriveni od pogleda učitelja i nastavnika.
Režijski vrlo čista i funkcionalna, predstava se u potpunosti oslanja na tekst, koji je pak čvrsto strukturiran i situacijski vješto posložen. Likovi koje upoznajemo međusobno se zaljubljuju i odljubljuju, zadirkuju i tračaju, ali prije svega stvaraju svoje pozicije moći upravo kroz opetovani bullyng.
Kako se iz temeljne dramaturške postavke teksta čini, svatko u jednom trenutku lako iz pozicije žrtve prelazi u poziciju bullya i obrnuto.
Na taj je način grupa svakako uputila na kompleksnost samog problema i upozorila na njegove širenje koje se odvija gotovo u koncentričnim krugovima, ali upravo pristupivši temi kao začaranom krugu iz kojeg nema izlaska, jer se dva do tad pozitivna lika u zadnjoj sceni pretvore u bullyje, čini se kao da je opravdan tek prvi dio naslova – školski krug.
Naime, iz igre polaznika, iz interpretacije samih likova i situacija nije bilo moguće iščitati stav predstave koji je vrlo jasno naznačen u drugom dijelu naslova – bullyng nije in, jer sam problem bullynga nitko u predstavi jednoznačno ne definira kao nepoželjno ponašanje, pa se dobiva dojam da je jedini zaključak koji predstava nudi taj da se bullyng rješava daljnjim bullyngom, a mladi su u tome ostavljeni sami sebi.
Upravo je to bila tema i našeg razgovora nakon predstave u kojim su voditelj i polaznici dramskog studija Virko objasnili da im je namjera bila detektirati problem, ali ne i ponuditi rješenje za njega.
Slažemo se s njima da kazalište nije tu da daje odgovore, nego da postavlja pitanja, no smatramo da bi se i u strukturi začaranog kruga mogao naći prostor upravo za propitivanje toga zašto se pozicija žrtve tako lako pretvara u poziciju bullera i postoji li u svemu tome ipak neki izlaz koliko god da smo nemoćni da ga pronađemo.
Priča o Srećku i Grizeldi
BJELOVARSKO KAZALIŠTE
Dramsko pedagoško vodstvo: Maja Margareta Fabičević
Predstava Priča o Srećku i Grizeldi nastala je prema istoimenoj priči djevojčice Klare Hlupić, tada učenice 5. razreda koja je ovom pričom htjela dokazati kako ljubav nema granica. Obitelj lastavica, zbog povrede krila mame lastavice mora se odvojiti tijekom jeseni i zime. I dok tata odlazi s malim ptičima na jug, mama lastavica mora ostati u selu.
U pomoć joj pristižu dvije djevojčice koje je njeguju, te ona sljedeće proljeće ponovno dočeka svoju obitelj. Priča je to o suživotu ljudi i životinja, o međusobnom poštovanju i zajedničkoj borbi za jedinu silu koja nas može spasiti – ljubav. Riječ je o vrlo pomno osmišljenoj produkciji.
Od samog izbora priče koji je kao što je već spomenuto rad djeteta, a dramatiziran je dramaturški korektno i dosljedno tako da svaki lik dobiva svoj prostor, preko vrlo maštovitih i razigranih kostima prepunih pažljivo izrađenih detalja i usklađenih sa slikovitom scenografijom do originalne glazbe i songova koje su snimili sami izvođači.
U razgovoru nakon predstave imale smo priliku upoznati jednu vrlo živahnu, zaigranu, otvorenu i pričljivu grupu djece. Savjetovali bismo im da tu spontanu zaigranost njeguju te što više zadrže i na sceni, na način na koji su to napravile dvije polaznice koje su igrale sestre Maru i Saru koje su vrlo uvjerljivo odigrale sestrinske prepirke i nadmetanja.
Glavna preporuka je da se još malo poradi na scenskom pokretu, osvještavanju tijela, te istraživanju mogućnosti pokreta u interpretacijama životinjskih likova, jer se upravo tu otvara prostor za razbuktavanje mašte i razradu predodžba pojedinih likova životinja.
Tko bi brzo, taj bi brže! Brzo, brže, najbrže!
DRAMSKI STUDIO DJEČJEG KAZALIŠTA BRANKA MIHALJEVIĆA
Dramsko pedagoško vodstvo: Lidija Helajz
Temeljno polazište ove predstave proizašlo je iz želje da polaznici što više osvijeste jedno od najvažnijih glumačkih sredstava – govor. Voditeljica grupe Lidija Hejlaz ponudila je polaznicima niz narodnih brzalica kako bi pomoću njih vježbali artikulaciju, a zatim se postepeno iz tih vježbi razvila ideja o samoj predstavi. Improvizirajući pomoću zadanih brzalica, smještajući ih u različite kontekste i situacije grupa je proizvela niz etida koje su se zatim spajale u predstavu.
Na taj način nastala je iznimno zanimljiva, mozaična struktura koja je u konačnici u susretu s etno zvukovima stvorila atmosferu jednog zamišljenog slavonskog sela. Osječani nam nisu ponudili klasičnu narativnu strukturu, već su, poigravajući se s formom i značenjima izabranih brzalica radili na atmosferi i tako stvorili pravu dinamiku seoskog života, u kojem se ljudi susreću po ulicama, trgovima i dvorištima, iz kojeg se pomaljaju autentični, pamtljivi likovi.
U jednom trenutku na scenu izlaze i seoski svirači, koji se nažalost pojavljuju tek jednom. Na razgovoru smo zaključili da bi njihovo opetovano pojavljivanje moglo još dodatno pridonijeti ritmu predstave kao i cijeloj atmosferi. S obzirom da je riječ o izuzetno velikoj grupi, na sceni se pojavljuje dvadeset devet izvođača, treba s jedne strane pohvaliti suigru cijele grupe koja u kolektivnim scenama diše zajedno, ali s druge strane i činjenicu da je svaki od polaznika dobio svojih „pet minuta“ u izvedbi.
Kombinacija grupnih i dijaloških scena stvorila je kompaktnu, dinamičnu cjelinu, kojoj je možda jedina zamjerka što je na trenutke pomalo nerazumljiva, pa se čini da osnovni zadatak artikulacije ponekad nije do kraja svladan.
Bijeli jelen
KAZALIŠTE
Dramsko pedagoško vodstvo: Anđela Ćurković Petković i Irena Bausović Tomljanović
Predstava dramske skupine Donatolina 1 nastala je prema motivima poznate priče Vladimira Nazora Bijeli jelen. Iako su zadržani glavni motivi originale pripovijesti, scene su nastajale improvizacijama polaznika.
Taj put pokazao se vrlo uspješan, jer su polaznici vođenim improvizacijama stvorili duhovite, zaigrane situacije u kojima svaki lik dolazi do izražaja, pogotovo kada je riječ o likovima šumskih životinja.
Vjeverice, zečevi, zmije, medvjedi, jeleni, srne, guske, golubice, vukovi, lisice, divlje svinje, koze, orlovi – svi su oni kroz ponekad samo jedan detalj, te razrađeni scenski pokret postali pamtljivi karakteri, koji pak u zajedničkim, grupnim scenama funkcioniraju kao dobro uigrani ansambl. I to ansambl koji istovremeno glumi, pjeva i pleše u koreografijama koje su sami osmislili.
Vizualni identitet predstave, iako kako smo saznali na razgovoru, scenografski i kostimografski kombiniran iz različitih predstava, ostavlja vrlo ujednačen dojam.
Nekoliko scenografskih elemenata šume u različitim kombinacijama i rasporedima stvaraju različita prizorišta. Lutkarski dodaci na kostime (jedan dio tih dodataka izrađen je i od samih polaznika) vrlo jasno naznačuju koje „dijete šume“ stupa na scenu.
Zbog svega navedenog Bijeli jelen mogao bi parirati repertoarnim predstavama, jer je zaista riječ o detaljno promišljenoj, razrađenoj i uigranoj predstavi.
Jedina primjedba odnosi na dramaturšku strukturu teksta. Naime dok je prvi dio predstave ponekad i predetaljno razrađen, u smislu da predstava na trenutke gubi ritam, drugi dio, kako se krećemo prema razrješenju same priče, ostaje pomalo nedorađen, razrješenje se dogodi prebrzo, pa bismo preporučili daljnji rad na balansiranju prvog i drugog dijela predstave.
Isto tako u režijskom smislu, jedan dio događanja, bilo bi dobro približiti publici, odigrati više na prosceniju, jer neke scene igrane u dubinu ostaju na granici čujnosti. No ovaj problem možda je i posljedica tehnički uvjeta bjelovarskog Doma kulture.
Ljubomorna Ljerka
KAZALIŠNI STUDIO MLADIH HNK U VARAŽDINU
Dramsko pedagoško vodstvo: Ana Krčar – Velimirović i Vlado Krušić
Predstava Ljubomorna Ljerka kazališnog studija mladih HNK u Varaždinu dramaturški je zasigurno jedan od najzaokruženijih predstava na ovogodišnjem Festivalu. Priča o ljubomornoj djevojci nastala prema motivima teksta L. Price ispričana je u metakazališnoj formi u kojoj se dosljedno, gotovo kirurški precizno rastvara unutrašnji mehanizam priče.
Već na samom početku glumica koja igra Ljerku i otvara predstavu upozorava nas da ćemo gledati predstavu s čijim se naslovom ne slaže, jer ona nije ljubomorna. Na taj nas način vrlo vješto uvodi u samu temu predstavu – ljubomore, ali nam i vrlo jasno definira da svjedočimo jednoj predstavi u predstavi koja nam pokazuje mogućnost kazališta da problemski pristupi onome o čemu raspravlja.
Tu bismo htjeli pohvaliti mladu glumicu koja je vrlo vješto svladala tu izazovnu situaciju – otvaranje predstave, u direktnom kontaktu s publikom koja je sjedila jedva jedan metar udaljena od nje. Predstava se dakle bavi suočavanjem jedne djevojke s vlastitom ljubomorom, no u konačnici Ljubomorna Ljerka za nas je prije svega priča o prijateljstvu, jer Ljerka u svom problemu ni u jednom trenutku nije usamljena. Okružena je svojim prijateljima koji su odlučni u tome da joj pomognu da se suoči s problemom, da svoju ljubomoru zatvori u kutijicu i na taj način ju ovlada.
Još jedan izuzetno zanimljivim moment jest da se ljubomora na sceni pojavljuje kao realizirana metafora, ona je čudovište koje raste. Taj lik, uz lik Ljerke, predstavlja najveći glumački izazov, jer se izvođačica iz jedne nedefinirane, memljive mase ili možda čudnovate nakupine, polako transformira u svojevrsnu demonsku, zlu, punk princezu i pri tome je u svakom trenutku uvjerljiva i do kraja uživljena u ulogu.
Ostatku grupe preporučile bismo da još malo porade na oprirođenosti glume, da se opuste i više uživaju u predstavi, da ni u jednom trenutku ne zaborave da iza svake rečenice treba stajati i čvrst i konkretan stav, jer na taj način još jače komuniciraju svoju poruku.
Sama tema predstave kao i način na koji je ona obrađena i iznesena pred publiku vrlo je dobro pogođena. Namijenjena je prije svega višim razredima osnovne škole, ali zapravo puno govori svim uzrastima i u njoj bi mnogi mogli pronaći odgovore na vlastite demone, jer svi se često uspoređujemo s drugima i lako upadamo u zamku kompeticije. Stoga se nadamo da će predstava i dalje imati svoj život i igrati još mnogo puta pred novom publikom.
